Dvorac Janković, Suhopolje
Cijeli sklop dvorca građen je od sredine 18. do početka 20. stoljeća (dogradnje, pregradnje i promjene izgleda pročelja). Glavna zgrada sagrađena je u neoklasicističkom stilu, a ulazni dio dvorca ima neogotička obilježja. Tijekom povijesti izmijenjivali su se različiti vlasnici: od 1750. do 1918. godine to su bili grofovi Janković, od 1931. do 1942. Hrvatsko-slavonska banka za parcelaciju i kolonizaciju iz Zagreba, a 1942. dvorac su posjedovale Hrvatska školska i prosvjetna zaklada Dr. Ante Starčević i Hrvatsko dioničarsko prometno društvo iz Virovitice. Do 1973. vlasnik je bila Općina Suhopolje, a nakon toga dvorac je kupila tvrtka Poljoprivreda koja je od kraja devedesetih u stečaju. Objekt s pripadajućim perivojem 2000. je kupila tvrtka Abacus iz Ravče, a cijeli kompleks prije dvije godine otkupila je Županija.
Uz dvorac, čija je unutrašnjost sada potpuno devastirana (uništeni su podovi i većina stropova, a jedini ostaci unutrašnjeg uređenja karakteristične su keramičke pločice kao zidna obloga i fragmenti ograde spiralnog stubišta), na zemljištu je 1775. sagrađena i ledenica, bunar i mala štala.
Iako su povijesni podaci o tom dvorcu i njegovim vlasnicima vrlo šturi, prema svjedočenju ljudi koji su radili za grofove, stručnjaci su rekonstruirali dio priče. Danas se stoga zna da je vlastelinski posjed u Suhopolju potkraj 18. stoljeća od carske komore kupio grof Ivan Nepomuk Janković. Točna godina se ne zna. Ivan Janković kupio je već potpuno formirani posjed s nizom stambenih, upravnih i gospodarskih zgrada koje su u cijelosti sagrađene 1775. godine. Vlastelinski posjed imao je većinom gospodarsko značenje, a sam grof navodno na njemu nije previše boravio. No, dao je sagraditi velebnu klasicističku crkvu koja je oblikovala naselje Suhopolje. Godine 1816. posvećena je Svetoj Tereziji i u njoj je godinu dana poslije pokopan Ivan Janković te nekoliko godina zatim i njegova supruga Terezija, rođena Püchler. Ivana je naslijedio njegov sin Stjepan, a u drugoj polovici 19. stoljeća novi je nasljednik grof Elemir. On je zaprosio mađarsku plemkinju, ali se ona, vidjevši prostor u kojem žive, odbila udati. Rekla je da je to obično polje. Kako bi udovoljio budućoj supruzi, mladi je grof uz već postojeću zgradu sagradio i ostale u dvorskome sklopu. Tada je zasađen i perivoj, i to s već zrelim sadnicama stabala kako bi bio što bujniji.
Obitelj je, prema usmjenoj predaji, imala i zvjerinjak, odnosno lovište na Odboju u Bjeljevini. Tamo je grof Elemir zamolio svojega oca Aladara da mu dopusti da se oženi upraviteljevom kćeri Ilkom. Aladar mu je dao svoje dopuštenje tek nakon što ga je pred svima izbičevao.
Premda je Elemir na početku bio silno zaljubljen u Ilku, poslije ju je ponižavao zbog njezina podrijetla. No, Ilka je znala biti osvetoljubiva. Nakon što joj je za jednim ručkom namjerno špinatom uprljao predivnu bijelu čipkastu bluzu, mjesec dana mu je zabranila pristup svojim odajama. Grofica je umrla 1907. godine, a u njezinu čast Elimir je sagradio kapelicu i grobnicu. Imali su dva sina. Jedan se zvao Andrija, a drugi je umro nakon što je pao s prozora.
I dok je Elemir bio ozbiljan i pristojan, njegov sin Andrija imao je posve drukčiji karakter. Bio je hirovit i volio se zabavljati. Pričalo se da je znao ostavljati šešir kod kuće, kako bi zavarao ženu, a zatim bi pobjegao kroz prozor i pohitao ljubavnici. S jednom djevojkom, Irenom, imao je i dijete pa se jedan od slugu u dvorcu morao njome vjenčati kako bi se grofu spasila čast.
Grof Elemir bio je odličnog zdravlja. Zimi se znao po snijegu valjati gol, a nakon toga leći u krevet. Umro je 1917., a posjed je naslijedio sin Andrej koji je više boravio na svojim imanjima u Mađarskoj.
Nakon nacionalizacije 1918. godine grof Andrej napustio je Suhopolje, a u dvorac se uselio upravitelj Jankovićeva imanja. Dvorac je tijekom svoje bogate povijesti, osim vlasnika, mijenjao i namjene. Nakon Prvoga svjetskog rata tamo su bile smještene ruske izbjeglice, a od 1943. do 1960. godine bio je pretvoren u dječji dom u koji su smjestili ratnu siročad. Od 1964. do 1973. tamo su i dječji vrtić, osnovna škola te stanovi.
Posljednji Janković navodno je bio inženjer Deniš Janković koji je bio zaposlen u tvornici žarulja Tungsram u Budimpešti.